uvod: Tihomir Matić

Čvršća je ljubav moja do njega, nego stina iz koje je ono izniklo - moje selo KAMENSKO!

POVIJEST KAMENSKA  

podatke sakupio MATE MATIĆ: "Da djeca roda povijest ne zaborave"

Prošlost našega sela, sačuvana u arhivima, muzejima, bibliotekama i privatnim ostavštinama krije brojne, vrijedne i važne podatake o njegovom nastanku i našim ljudima kroz stoljeća.

Kamensko je prema nekim donekle dostupnim, ali vrlo šturim podacima, nastalo prije tristotinjak godina. Živjelo, doživljavalo i preživljavalo sve prirodne i povijesne bure i nevere. No, dovitljivost toga našega čovijeka u nemilosrdnim prirodnim i društvenim okolnostima pomoglo mu je da opstane. Odolijevao je surovosti vremena; snalazaio se i opstao.  Materijalna dobra za život, često mnogobrojne obitelji, stijecao je plugom sa volovskom zapregom, motikom, kosom, srpom, mašklinom, ćuskijom, čekićem, dlijetom, macolom, ... a najviše golim rukama. Težak je bio put ovih ljudi od proizvodnje hrane do obiteljske sinije za golo preživljavanje i opstanak u skladu sa čovijekom, prirodom i Bogom! Uz sve nedaće i mukotrpni rad i život na ovim prostorima, je Kamensko tijekom tristotinjak godina naraslo u veće naselje ovoga dijela Cetinske krajine. Tako je između dva svijetska rata imalo oko stotinu domaćinstava i preko šesto stanovnika. No , pod utjecajem društvenih i ekonomskih okolnosti, nije moglo izdržati, već je počelo  nestajati tako tiho i nečujno, kako je i nastalo. Od njegovih nekadašnji šesto stanovnika po popisu iz 2001. iskazano je u selu samo njih 153. Netko je otišao u druge krajeve i zemlje a puno njih pod zemlju, koju su godinamo tako mukotrpno obrađivali, u tu crnu zemljicu koja ih je prehranjivala i preživljavala. Većina ljudi se je raselila u potrazi za novim, boljim, jednostavnijim i bogatijim životom. Ali nigdje na kugli zemaljskoj nema ovakve klime, mirisa, ljepote kamena i zemlje, nema ovakvog mira, bure i prirode kao u našem selu.Treba reći da je u prošlosti bilo i puno lijepih trenutaka. Bilo je dječjih, momačkih i djevojačkih radosti; veselja, pjesama i igara. Bilo je lijepih narodnih običaja što je posebno oduševljavalo. To su bila druženja prigodom proslave vijerskih blagdana, te druženja prilikom raznih poljodijelskih radova; kao okopavanje i zagrtavanje krompira i kukuruza, kosidba trave i žitarica (vršenje i vijanje), branje i čemušanje kukuruza u hladnim jesenskim danima i noćima.. Zatim je tu bilo sijela i posijela, u slobodnim večerima. Osobito je bilo lijepo gledati i doživljavati tu idilu, kada bi pastiri tijerali svoja stada na pašu visoko prema vrletima planine Kamešnice, i na večer se vraćali, pa od rike i buke dobro napasenih bakova i krava, stijecao se doiam da zemlja podrhtava. U takvim se prigodama razlijegala pijesma momaka i djevojaka, s kojima se iskazivala i ljubav a i tuga. U našem se kamenjaro i ženilo i udavalo; rađalo i umiralo; molilo i proklinjalo; zamijeralo i opraštalo; svađalo i mirilo. Pijesme, poslovice i priče nisu tražile palače i koncertne dvorane, nego su se useljavale u svaku kuću i potijecale iz darovitih usta. Milina je bilo slušati momačke i djevojačke pjesme, razgovore, upoznavanja, pripreme za prošnju i eventualna umicanja.

Pisati o povijesti nastanka sela Kamenska, treba se vratiti u vrijeme potkraj XVII i početkom XVIII st. U tom su se razdoblju događale značajne vojne, političke i ekonomske prilike na južnim dijelovima tadašnje Evrope. Naime, naslućivao se početak kraja Otomanskog carstva, a jačale su tada moćne europske države:Mletačka Republika i Austrija kao carevina, kao i druge europske države. U takvim je uvijetima i vremenima počelo naseljavanje sadašnjeg sela Kamenska i drugih mijesta toga dijela Dalmatinske zagore.  Kamensko je prema dostupnim podacima, mlađe naselje na ovim prostorima Dalmatinske zagore i Cetinske krajine. Međutim do početka 18.st. nikada se nije samostalno prikazivalo ili popisivalo nego kao dio Tijarice ili Aržanog.Sa gledišta državne vlasti, bilo je vezano za sudbinu antičkog gradića Trilja, koji je udaljen svega dvadesetak kilometara, dok u crkvenom pogledu, pripada Župi Tijarica od njenog osnivanja 1741 g.Kamensko i prezimena njegovih žitelja, više se počelo administrativno spominjati, kada su tadašnje velike sile Evrope,Mletačka republika i Turska, započele lokalne ratove za neka mjesta u Sredozemlju (Kandija i Moreja 1684).Rat se konačno završio u korist Mletačke republike 1699. što je imalo dalekosežne posljedice za raspad velikog Turskog carstva, a sa druge strane na jačanje Mletačke republike.U nekim povijesnim materijalima spominje se da su u ovim ratovima sudjelovali i Dalmatinci, možda i preci sadašnjih stanovnika Kamenska.

Selo Kamensko kao lokalitet u širem smislu riječi, teritorijalno pripada lijevom toku rijeke Cetine, pa se ovaj kraj i često spominje kao dio Cetinske krajine. Obala rijeke Cetine bila je vijekovima demarkacijska crta europskih carevina, počevši od Rimskog sarstva, hrvatskih knezova, banova, pa i razmeđe između civilizacija kulturnih, vjerskih i gospodarskih dostignuća, a posebice vojnih. 

Prvi narod kojemu nalazimo izvijesnih tragova u Hrvatskoj zemlji jesu Iliri. Taj narod indoeuropskog podrijetla, doselio se iz predjela euroazijskog kontinenta. Pokret tog naroda trajao je stoljećima, ne zna se početak ali se zna kraj. manje plemenske zajednice starih Ilira  naseljavali su krajeva susjedne Italije ("Veneti"), pleme "Histra", naselilo je predjele današnje Istre; "Liburni" su se doselilina teritorij od rijeke Zrmanje do rijeke Cetine.Tu se naselilo i pleme "Dalmati" ili "Delmati" po kojem je vrlo vjerojatno naša Dalmacija dobila ime.Pretpostavlja se da je ovaj teritorij obuhvaćao i područje današnje Budve. Na današnje predjele Dinare se doselilo pleme "Dinadari". Na prostorima našeg Kamenska nema obilježja ni tragova starih Ilira. A da su Iliri stvarno živjeli na ovim prostorima svijedoče znani ostaci: grad-tvrđava Delminij, sagrađena na strmom brijegu na Gardunu u blizini Trilja.Nas posebno zanima pleme "Delmati" što bi značilo uzgajivači stoke, konkretno ovaca. Tako je Dalmacija i Dalmatinska zagora bila "zemlja ovčara". Tako se taj pojam ovčari vrlo često spominje u naučnim istraživanjima naših povijesničara. Područja oko našeg Kamenska su tako naseljavana zbog iznimno dobrih i kvalitetnih pašnjaka za ovce i drugu stoku.Poznato je da je naš čovijek tako živio od stočarstva i zemljoradnje, što je danas u potpunosti izumrlo iako je naša zemlja jedna od najkvalitenijih nadaleko.

Na početku trećega stoljeća staroga vijeka ,su Ilirska plemena počela napadati Rimljani da bi ih oko 118 g. potpuno istjerali.Nekoliko plemena se zadržalo na području današnje Albanije, Makedonije, Grčke i Crne Gore (Crnogorci ih nazivaju Malisorima).Kod nas ima jedno naselje u blizini Zadra, selo Arbanasi.Do 395 g. novoga vijeka ovim su prostorima vladali Rimljani. Njihovo carstvo se protezalo od desne obale Dunava, cijela Dalmacija do Austrije. Središte toga za nas bitnoga dijela bilo je mijesto Salona, za tim Siscia, te Sirmium (današnja Sremska Mitrovica).Rimski car August Oktavijan, u prvoj je polovici starog vijeka dao izgraditi makadamski put iz pravca Muća, preko Trilja kroz teritorij današnjeg Kamenska preko istoku Hrvatske i dalje prema Hercegovini I Bosni do Panonske nizine.Godine 395 raspalo se Rimsko carstvvo na zapadno sa sjedištem u Rimu i na istočno sa sjedištem u Bizantu (današnji Carigrad). Podjelu su izvšili sinovi Teodorija Velokog, Arkadije i Honorije.

Nakon toga ove krajeve zaposjedaju stari Slaveni već u 7.st.Tako na teritoriju Srijema i Slavonije nastaje tzv Crvena Hrvatska a na području Dalmacije Bijela Hrvatska.Povjesničari tvrde da su Slavenska plemena predvodili petero braće i dvije sestre. Jednom od braće bilo je ime Hrvat, pa je tako po njemu i naša Hrvatska dobila svoje ime.  

Iz tih slavenskih plemenskih zajednica potekli su mnogi hrvatski knezovi, kraljevi, banovi i plemići.

Godine 1714. Turska započinje najezdu i osvajanje Sinja i Cetinske krajineTursku vojsku od sto tisuća vojnika (pješaka i konjanika),predvodili su Begler beg Atlagić (poturica iz Sinjske krajine) i mustaj paša Mehmed Čelić (poturica iz Hercegovine). Sinj je branilo 700 vitezova sa svojih 12 topova.Narodna predanja kažu da je Sinjanima u obrani pomagala Velika Gospa Sinjska, čiji su kip prenijeli franjevci iz Rame, bježeći pred Turcima.Franjevce je predvodio gvardijan samostana u Rami fra Stjepan Matić 1687.godine.Očuvana je i narodna pjesma o čudima Velike Gospe Sinjske:

»BI U SINJU GOSPINA PRILIKA,

KOJA ČINI ČUDA VELIKA:

TRIPUT SE JE U GRADU ZNOJILA,

MOLEĆ SINA KOGA JE RODILA,

DA POGLEDA NA SVOJE STVORENJE

KOJE NOSI NJEGOVO ZLAMENJE:

ZARAD SINKO TVOJE GORKE MUKE,

NEDAJ PUKA U NEVIRNE RUKE.

PLAČNE GLEDAT JA NE MOGU PUKA,

NI SLUŠAT NJIHOVA JAUKA.

TRIKAT MAJKA MOLI SINKA SVOGA,

DA NE KARA PUKA CETINJSKOGA.

* * *

ZAHVALJUJTE SE SINJA JUNACI,

KOJA NO VAS OD TURAK’ OBRANI

I DA STE MI ZDRAVI CETINJANI

BEZ PRISTANKA ISUSOVOJ MAJCI,

U bitkama za Sinj i Cetinski krajinu, sudjelovali su znani i neznani preci današnjih stanovnika Kamenska i to fra Nikola Brčić, Petari mate Brčić te dva brata Nikolica Matić i knez Jerolin kao vitezovi.

Ove prelijepe slike nam je poslao Mate Brčić iz Njemačke! 

Tamo negdje u dalmatinskoj zagori, tamo, kao iz Thopsonove pjesme iza devet gora, tako daleko a ipak tako blizu, pitomo, spokojno, u mirnoj prirodi netaknutoj leži malo ali čvrsto selo KAMENSKO. Selo šibano višegodišnjim kišama i nemilosrdnim burama, još uvjek stoji ponosno, prkoseći vremenu, koje bliskovito teče. Uklesalo se u podnožje Razvale, Bunara, Šušnjara, Debele kose i Križa, u blizini Vučijih vrata i Petrovca, a ni ponosna Kamešnica nije daleko.

Uklesalo se tamo gdje se hrast, jasen i grab pretaču u stinu, tamo gdje se stina pretače u šušanj i u travu-travu tvrdu, sivu zeku, koju ni najoštrija kosa ne pokosi cijelu, u litnjoj žegi i na kamenu vrelu i zasidrala se duboko, duboku u duši, duboko u tijelu! Izniklo je iz kamena bijela i iz zemljice crne, ondje gdje se šepurina sa drininom i kupinom ljubi, tamo gdje se mukinja već stoljećima sa glogom druži i sa crnim trnjem  pleše, tamo gdje su visibabe, ljubičice, bobolj i šafran najbolji druzi i lijek naspram svakoj tuzi!