S jezičnog motrišta prezime je izvedeno od muškog osobnog imena Mate, što je jedan od hipokorisnika osobnih biblijskih imena hebrejskog podrijetla Matij ili Matija. Matej je bio carinik, pozvan je u zbor dvanaestorice apostola, zvan je i Levi; prvi je evanđelist, iako suvremena biblijska prosudba drži evanđelje po Marku najstarijim. A Matija je Isusov učenik; izabran je kockom za apostola da se popuni broj dvanaest nakon Judine izdaje; propovjedao je evanđelje u Etiopiji i Judeji; umro je mučeničkom smrću; zaštitnik je stolara i tesara. Inače, oba ova imena na hebrejskom znače »Bog je darovao«.

U Hrvatskoj danas živi 8450 osoba s prezimenom Matić, a najviše ih je u Dalmaciji, naročito u Zagori, te u Slavoniji. Dakako, ovoliki broj Matića upućuje na činjenicu da nisu istog krvnog podrijetla.

Najstariji spomen o Matićima potječe od 18. rujna 1461. g. , kad je posljednji bosanski kralj hrvatske krvi i imena Stipan Tomašević uručio darovnicu svom stricu Radivoju, jedan od svjedoka tog događaja bio je i vojvoda Ivaniš Matić.

Među doseljenicima iz Bosne i Hercegovine u dvjema župama Zadarske nadbiskupije Premudi (otok) i Suhovarama (Ravni Kotari) 1612. godine zabilježeni su i Matići. Odakle su doselili? Vjerovatno s livanjsko-duvanjskog područja ili pak iz Rame.
Od ramskih Matića zasigurno je najpoznatiji fra Stipan Matić, u dva navrata gvardijan franjevačkog samostana u Šćitu (Rama); prvi put od 1675. godine do 1678, a drugi put od 1684-1687.; bio je rodom iz sela Žrnovnice ili Ženovnice (danas su to Kopčići, koje se nalazi neposredno uz selo Varvaru). Fra Stipan Matić je polovicom listopada 1687. godine, u trenutku kad je brojni katolički puk iz Rame krenuo u izbjeglištvo u upravo oslobođenu od Osmanlija Cetinsku krajinu, svojom rukom zapalio samostan u Šćitu, iako je on bio najzaslužniji za njegovu upravo završenu obnovu. Tada se »gvardijanu Matiću mozak pomuti, pamet prevrnu i on poludi. Opaziv mu pratnja njegovo novo stanje, opaziv da više nije onaj koji do maloprije bio, oduzeše mu slobodu, uhvatiše ga i svezana do Sinja povedoše, a daljnji slučaj njegov nije nam poznat«. Dakle, fra Stipan je Matić rođen oko 1640. godine. Njegovih prezimenjaka nema u vrijeme biskupskih popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42 i 1768. godine, što jedino može značiti da su svi Matići iz Rame, bojeći se osmanlijske osvete, preselili u Cetinsku krajinu. Prema sačuvanim zapisima iz sinjskog franjevačkog samostana iz Rame je 1687. godine doselila obitelj Grgura Matića i nastanila se u Sinju. Iz zemljišnika 1709. g. saznajemo da obitelj Grgura Matića ima 17 duša i da pripada banderiji harambaše Tadije Vučkovića iz Otnja pokraj Sinja. Sinjski Matići, a među njima je bio i spominjani Grgur Matić, bit će poznati kao vrsni kovači. Ova grana sinjskih Matića imala je obiteljski nadimak Ćaća. Godine 1768. u Sinju se spominje urar i zlatar Mijo Matić, a 17. srpnja 1786. g. ostao je zapis o Tomi Matiću rečenom Andrijašević, koji je u Sinju učio zlatarski zanat. Kad smo kod sinjskih obrtnika, onda treba spomenuti i poznatog sinjskog urara i zlatara Ivana Matića rečenog Tokmak (topuzina) pok. Ivana, za kojeg je Ivan Lovrić rekao da je »čudo prirode« i da je živio negdje drugdje da bi zadivio cijeli svijet. Tako je zabilježeno 21. siječnja 1781 g. da je sinjski zlatar Tokmak stanovnik grada Splita.