"pjesnici su čuđenje u svijetu": Antun Branko Šimić

Šaljite mi ogledalo svoje duše,otkucaje srca u jednom trenu, izlijte dušu na papir:

tihomir@kamensko.net ili razvala.matic@siol.net

 

 

SELO MOJE MALO

Učini mi se da me netko zove s naše šljive

Okrenuh se i čuh negdje u daljini smjeh s obližnje njive,

Vidila sam sebe i mnoštvo poznatih lica,

Bila su to sve meni draga kamenska dica.

Od jutra do mraka s kamenom smo bili,

Svakim danom zajedno slatke snove snili.

Samo naša su bila polja i ledine,

Sve one drače, rupe i kupine.

 

Tražili smo zmije, bacali mačke,

Jahali krave, stali naglavačke.

Plašili smo starce, krali im voće,

Bili smo mi prave kamenske zloće.

Gradili smo kuće i pekli krumpire

Prerušavali se u opasne vampire.

Igrali se laštrike, sakrivača i trlje,

Nitko nije mario na robi za mrlje.

 

Igračke su nama bile sasvim strane,

Radije smo lomili mi s rašeljke grane.

Svako veče mi smo molili se Gospi

Da nam i ona u naše selo dospi,

Nakon 20ak dana kad ona ne dođe

Odustašmo i volja nas prođe.

Nije bilo lako pomirit se s time

Al te teške rane izličilo je vrime

 

U školi smo bili pioniri mali,

Titu i domovini cili smo se dali,

Crvenu smo kapu nosili na glavi,

I kutu na tilu šta se puno plavi

Ništa nama tada nije bilo jasno

Nisi smija reć ni «sritan Božić» glasno.

U školi smo Božiće provodili isto

Tu slavlju nikad nije bilo misto.

  

A tako lipo bijaše kad zabili se selo,

Kad na Badnjak sve bijaše veselo,

Okićena drvca i slama u svakom domu,

Pisma i radost u srdašcu momu.

Vani bura zviždi i puše iz duše

Lipo ti je čak kad i stabla se ruše

Kad smetovi zapriče ti staze

Kad samo najhrabriji po njima gaze

 

I pitam se zašto volim svoje selo malo

Pa ono mi je sve najlipše dalo

Dalo mi je radost,sriću i lipotu,

Dalo mi je taj korijen u mome životu.

Toliko ga volim da dalo mi je i muža

Kad ljubav daješ ljubav ti se i pruža

I gdje god da sam bila i vidila svašta

U Kamensko moje vodila me mašta

I kopala po škrinjici dječjih radosti

Prebirajuć po njima iz perspektive mladosti

 

Zapitah se zašto da čeznem i patim

Zašto mu se jednostavno ne vratim

I živim blizu onog što srcu mi je drago,

Što mi je bilo i ostalo najveće blago.

Sad tu sam i duša mi je na mistu

Vraćam se opet na tu staru pistu

Na Šarušu, u Grme i u moje Vlake,

U Dubravu, Razvalu, pod naše oblake.

 A svima Vama koji proživili ste isto,

Kažem da ne zaboravite nikad svoje malo misto.

Jer ono Vam je bilo i otac i mati

Ono za Vama isto tako pati

Svratite mu digod, obnovite staze,

Ne dopustite da po njemu samo zviri gaze

Neka dica vaša osjete bar kap one divote

Što mi smo imali u izobilju dječje lipote.

Ova pisma je posebno namjenjena Ivanki, Ivanu, Jeleni, Kruni, Tomi, Niki i Zrinki Tabak - kamensku dicu s obližnje njive! 

IVONA TABAK

 

MISTO MOJE - himna

 

HEEEEEEEJ, heeeeeeej, heeeeeeeej.

 

OD BRČIĆA PODA I MATIĆA STRANE,

TABAKOVE DUBRAVE I KROLINIH GREDA,

MILI BOŽE LIPA LI POGLEDA.

 

JA KAMENSKO NOSIM U SVOM SRCU,

VOLIM MISTO I NJEGOVU DICU.

VOLIM LJUDE I TE OŠTRE STINE,

RODOLJUBE SVOJE DOMOVINE.

 

IZMEĐU DVA KRIŽA, OGRADA I NJIVA,

PREKO RAVNE KOSE DOĐE SE NA BARJAK

ODATLE SE VIDI KURUZEP I NOVAK.

 

JA KAMENSKO NOSIM U SVOM SRCU,

VOLIM MISTO I NJEGOVU DICU.

VOLIM LJUDE I TE OŠTRE STINE,

RODOLJUBE SVOJE DOMOVINE.

 

USRID SVEGA SVETI PETAR STOJI

ON SE ZA NAS GRAGOM BOGU MOLI.

OSTANITE VIRNI SVOJOJ GRUDI

KAMENJANI PONOSITI LJUDI.

 

JA KAMENSKO NOSIM.......

 

Petar Matić pok.Ivana Pervanušina

 

LJUBAV 

OVE NOĆI POSTAĆU PRAH.

VINUĆU SE U TAMU.

MILOVANJEM RAZLIĆU SE

PO TVOM USNULOM BIĆU.

ULIĆU SE SVOM ŽESTINOM U

VRELI TI DAH.

JEDRIĆEMO KROZ VALOVE SNA.

TI I JA LIPI!

"AS" Tebi: uvijek ćeš biti moj pužić

 

U TAMI SAM USNULA DUBOKI SJAJ,

NA UZVIŠENJU TAJNE

SLATKI OPROST SREĆE.....

LICEM U LICE BUDUĆNOSTI .......

SVA JE MOJA DUŠA ISPUNJENA TOBOM,

KAO TAMNA GORA STUDENOM TIŠINOM,

KAO MORSKI BEZDAN NEPROVIDNOM TMINOM,

KAO VJEČNI POKRET, NEVIDLJIVIM DOBOM...

SVANUĆE. BIT ĆU SLAPOM ZORE PROBUĐENA,

STRASNIM DODIROM SVJEŽEG DANA RASANJENA.

TREPETOM OCJEĐENE SLASTNE ROSE NAHRANJENA...

VOLI ME ..... DANAS.....

CURILA JE JESEN. MIRNO .....

SLAMALA JE DANE SVJETLOSTI I SNOVA,

UKRALA JE UZDAH, BLISKOST I TOPLINU.

TRGALA JE ČARI USIJANE ZORE,

TEKLA JE MUČNO ..... U JECAJ

U TIŠINE ...

PROSIM JE ZA MILOST ....

ZA SUMRAK JEDNE SREĆE

AKO SE SMOGNE TAMNA, MOĆNA

STRASTVENA NOĆ, DA SNOM MI OBASJA

TUROBNI SVIJET. NAĆI ĆU TVOJ TIJEK,

ULITI U NJEGA SEBE, I SVOJ MIRIS

UMJEŠATI U KAPLJICE TVOJIH SNOVA.

JOŠ BAR JEDNOM, DOK ME IMA

"AS" -tebi: mojoj najvećoj jubavi

  

 

PJESMA NA RASTANKU

Kad budeš ponovno išao
sam onim ulicama,
kad budeš sam slušao šum mora,
znaj blizu sam ti.

Kad budeš ponovno slušao
one pjesme,
kad pomisliš na one prošle dane..
znaj blizu sam.

kad budeš sjedio sam na
istoj klupi,na istom mjestu,
kad pomisliš da sam daleko,
znaj tu sam.

Kad pomisliš da sam prošlost,
kad pomisliš da se neću vratiti,
varaš se...

Kad pomisliš na sve riječi,
koji mi nisi trebao reći,
ne zaboravi ono VOLIM TE...

Kad ponovno budeš išao sam
onim ulicama,sjeti se mene,
iako sam daleko...
nisi vidio one suze na rastanku,
nećeš nikad znati koliko me je tad srce peklo...

Sjeti se:
Pokraj Save,breze male,
tvoje oči vesele,
ove noći čudno sjaje
mene više ne vole.
Nije meni što te moram,
što te moram gubiti,
već je meni dal ćeš moći
poslije mene ljubiti.
Sava tiho teče,zadnje nam je veće draga,
ostala si sama..(...)
Slomile se naše grane,više nemam
prava ja,
na te tvoje oči male,
nisi moja curica,
nije meni što ja neću
više tebe vidjeti,
već je meni neće mi se
nove oči svidjeti...

 

 

 

 

 

LIJEPA USPOMENA

Ako me noćas tuga ukrade i odnese,

još dalje od tebe, na drugi kraj svijeta..

Hoćeš li poći za mnom?

Hoćeš li lutati, očajavati?

Voljela bih znati...

Da li će ti biti stalo...makar malo..

Ako se ljubav poput ptice galeba,

tužno svije krila na stijeni, riječi prosutih..

Hoćeš li imati snage da samnom poletiš,

da zajedno preletimo

more prijetnji optužbi..

Ako me izgubiš zbog neke druge

i ako ona te usreći više od mene,

hoćeš li imati toliko dostojanstva da ti budem

lijepa uspomena?

 

 

KORACI SAMOĆE

Posuti jesenjim, zlatnim lišćem,
tvoji su koraci nosili tugu..
a vjetar je tužnim šapatom šuma
rasplitao tvoju kosu dugu..

tražila si dah planina,
slijedila si trag starina..
iz tvojih sjećanja..

kročila si opet, na put bez nade,
bez cilja, povratka i traga..
netko tvoje srce opet krade,
tjera te na kraj snaga..

noćas pade i na moj put,
sa starog hrasta listić zut..
nocas je jesen zavela ljeto,
a oblaci vruće sunce kriju..

u suton mi nebo pokaza trag
i tri zvijezde sto se smiju..
jedna je bila ljubav tvoja,
druga u nju nada moja,
a treća je sreća sto se najviše smije
i očaj u noćima svjetlošću krije...